Besplatni Hosting | Web Hosting | Zakup Domena | Supetar - Brac - Croatia | MaXtel | Mikrotik Web Shop | Croatia Holidays | Apartments Croatia

SEMINARI

HAGIOTERAPIJA

Početna
Hagioterapija
Molitva
Vjeronauk
Seminari
Iz evanđelja
Pjesmarica

 

 

 

 

 

 

 

 

 

BRAK I MEĐULJUDSKI ODNOSI, RADIO EMISIJA , BISERKA D.

Svaki čovjek je bitno određen svojom prošlošću.
Svi mi nosimo u sebi pamćenje i sjećanje na sve što smo u toj prošlosti doživjeli i iskusili.
I nijedan trenutak nije zaboravljen.On je u nama.On je u našem pamćenju.
Pamćenje je sveukupnost moga života.
Sve što sam ikada doživjela i iskusila , i to ne mora biti na razini moga sjećanja.
To je jedna arhiva čitavog mog života.
A sjećanje ja samo jedan fragment koji vadim iz te arhive , iz tog pamćenja.
Tako da se mi svega ne sjećamo.
Čitala sam o jednom istraživanju na Harvardu o tome koliko čovjek živi na razini svjesnog.
Zaključak je bio da čovjek samo 10 posto živi na razini svjesnog, znači na razini sječanja, a 90 posto njegovih postupaka izlazi iz njegovog nesvjesnog.
Znači , puno toga u životu učinimo, kažemo, a da nismo svjesni zašto smo to rekli.
Čak i požalimo, neznamo zašto smo tako učinili.
Da reagiramo na način kako smo u prošlosti reagirali , a da toga nismo ni svjesni.
Sve nas to bitno određuje u kvaliteti života sada, tako i u sposobnosti da stvaramo odnose, da osjećamo.
Emocionalna sposobnost i doživljajna sposobnost sebe i drugoga izlazi upravo iz našega pamćenja.
S tim mi ulazimo u brak.
Donosimo i darove.To su sva ona dobra koja smo u iskustvu stekli kroz prošlost.
Sposobnost da ljubimo, vjerujemo, poštujemo drugoga.
Ili donosimo terete.To su loša iskustva koja su nas osiromašila, učinila nas krnjim, ostavila praznine u nama, pa smo uvijek u potrazi da nam to netko nadoknadi.
Zato kažemo da čovjeka bitno određuje i njegova obitelj.
U njegovim osjećajnim, doživljajnim pa i mentalnim sposobnostima on je njima određen.
Te sposobnosti se oblikuju u primarnim životnim iskustvima, a to je rano djetinjstvo do 3 ili 4 godine života.
Čovjek je cjelovit od samoga začeća, jer je čovjek prije svega duhovno biće.
Čovjek je od samog začeća čitava osoba, samo on se ne može još izraziti jer mora izrasti na tjelesnoj i psihičkoj razini.
Rano djetinjstvo gdje se oblikuje ta osjećajna i doživljajna sposobnost osposobljava nas za odnose sa drugima tako i u sposobnosti za brak.
Loša životna iskustva prošlosti su nas ranila, pa smo s tim ranama ušli u brak, a ona su zapreka ljubavi , nježnosti, povjerenju, poštovanju.
Prva slika odnosa između muža i žene, znači braka, je odnos naših roditelja i to se duboko utisnuje u naš um, od samog začeća, rođenja i djetinjstva.
Ako se otac i majka svađaju, tuku, opijaju, ako se ne ljube, ne poštuju, mi nemamo drugu spoznaju o braku osim tog vlastitog iskustva.
Ulazeći u brak , donosimo svoju ranjenost, ranjavamo jedni druge, a posredno ili neposredno i svoju djecu.A ona opet iz tih iskustava kada odrastaju, svoje obiteljsko nasljeđe unose u svoje brakove i predaju svojoj djeci.
Mi nosimo muku praroditelja, što nas čini lomnima i krhkima.
Ta lomnost i krhkost već je u biti naše naravi.
Ranjeni smo i ranom istočnog grijeha, zbog čega nam je i narav takva.
Nosimo u sebi sklonost grijehu iz čega se razvija egoizam koji uništava ljubav i raščovječuje čovjeka.
On ga i onesposobljava za sposobnost za brak.

Ako nam je bila uskraćena ljubav u ranom djetinjstvu, mi nosimo u sebi prazninu koja nas prati cijeli život i stalno očekujemo od nekog drugog da nam to popuni.
To je pogrešan put, jer čovjek je loman u sebi i nema savršenog čovjeka.To su naše iluzije.
Svatko nosi u sebi neku krnjost.Narav nam je ranjana.Živimo u svijetu dobra i zla, u stalnom smo iskušenju.
Čovjek može jedino, ako je povezan s vertikalom, s Bogom, on samo tada može primiti puninu života, puninu sebe, jer mi moramo živjeti iz punine sebe, uči u odnos i obogatiti jedni druge.
Zato često se mi oslanjamo na onog drugog i zato se često razočaramo.
Ne može nam to bračni partner ispuniti, jedino u toj okrenutosti Bogu, Isusu i dopustiti da nam on nadoknadi ljubav koju nam roditelji nisu znali i mogli dati.
Kako?
U jednoj dubokoj nutarnjoj povezanosti s Njim, u molitvi, u obraćeničkom duhu i u onom povjerenju da ono što mi je obećao da on to i čini.
Samo tako možemo doći do iskustva živoga Boga.
Samo ako se odazovemo njegovu pozivu, ako pređemo na njegovu stranu, ako ga upoznamo, ako ga pustimo u svoj život, ako uđemo u njegov mentalitet i počnemo razmišljati na njegov način.
Malo zastanimo sada.
Prvo vidjeti sebe, kakve su bile okolnosti moga života, s čime sam ja ušla u brak.
Da li sam ja ušla u brak očekujući da će me onaj drugi usrećiti ili sam ja već nosila sreću u sebi i donijela ga drugome.
Sjećam se da mi je jedan čovjek u ovom centru rekao Moja me je žena jako razočarala i nije me usrećila.
To je vrlo pogrešan stav prema braku i odnosa prema bračnom partneru, zato jer ga svodim na objekt,
zaboravljajući da je taj drugi subjekt.
On nije tu da mene usreći, on nije predmet moje sreće, nego on je osoba koju sam ja odabrala i kojoj ja želim nešto darivati.Da bi imala što darivati moram i imati.
Trebam poći od sebe.
Da vidim koji je moj doprinos u tom odnosu, da je naš brak prožet ljubavlju, razumjevanju, poštovanju jer to je jedino na čemu on može opstati, ali to je i jedina potreba svake osobe da bude prihvaćena, poštovana, voljena i da joj se vjeruje.

Tko sam to ja? Odakle dolazim?Tko me je to htio?
Nitko me nije pitao da li želim biti.
Nisam mogla ni o čemu odlučiti.
U kakvoj sam ja obitelji rođena?
Kakva iskustva nosim iz svoje prošlosti?
Jesam li imala podršku, jesam li bila ljubljena u svojoj obitelji.
Ako nisam , možda ni moja mama ni tata nisu imala takva iskustva, pa ih razumijem.

Onaj ko me je htio, on me je prvi ljubio.
Ja zapravo jesam i postojim, i u život sam dozvana zato što sam ljubljena.
Isus mi je objavio da me Otac ljubi.
Ne zovi nikoga ocem na zemlji , jednog Oca imaš, on je tvoj i moj Otac.
Ja sam odabrana.Mene nisu odabrali moji roditelji ni nitko od ljudi.
Ja sam Očev izbor.
Jedinstvena, neponovljiva, neusporediva sa bilo kim tko je ikada živio ili će živjeti.
Nikad se više nitko neće roditi takav kao ja, tu je moja i tvoja vrijednost, u našoj jedinstvenosti.
Ja sam odvijeka ljubljena, i onda kada mi mama i tata to nisu znali pokazati, ali duboko u sebi oni me ljube.
Uđi u tvoje djetinjstvo i unesi ljubav.
Zamoli Isusa da u dubine podsvjesnog i nesvjesnog unese duha ljubavi i nježnosti.
Ispuni me povjerenjem, poštovanjem, puninom života.
Pođi tako s Isusom svoj život do današnjih dana.
U svako negativno iskustvo unesi pozitivno, zamoli Isusa da te prožme ljubavlju , nježnošću, povjerenjem.
Da u tvoje pamćenje upiše nove podatke- ja sam ljubljeno dijete, ja sam vrijedna, neponovljiva, jedinstvena.
Moj pravi identitet je da sam djete Božje.
U Isusu ti Bog objavljuje koliko mu značiš ti i ja.
U krštenju izgovara one riječi koje je izgovorio nad Isusom - Ti si sin moj , u tebi mi je sva milina.

Jedini uzrok svim oblicima patnje, to je nerazumjevanje, uvrede, nepravde, u konačnici da dajemo ljubav i da je primamo, to je grijeh.
Ne ranjavama me samo moj grijeh, nego me ranjava i grijeh drugog.
Kad činimo grijeh, znači da kršimo zakon duha ili moralno-etički zakon koji je po savjesti upisan u svako ljudsko biće.
Od svih živih bića samo čovjek ima duhovnu dimenziju, ima osobnost, ima glas savjesti.
Grijeh je kršenje zakona duha ili zakona života.
Isus kaže Zakoni su moj duh i život.
Što se onda očituje posljedicom odvajanjem od Boga i bližnjega.
Grijeh razdvaja muža i ženu, razdvaja obitelj.
Zapovjedi Božje nisu zato da ih čovjek mora činiti jer mu je to Bog naredio, kao da Bog jedva čeka da mi pogriješimo pa da nas kazni.Ne tako.
Zakoni su dati čovjeku kao upozorenje, kao informacija, kao ponuda, jer ne zaboravimo da je čovjek biće iz slobodne volje.
Dobro ti je ovo činiti.Ako tako činiš, ideš dobrim putem, stići češ na cilj.
Često uspoređujemo zakone duha ili Božje zapovjedi sa prometnim znakovima na cesti.
Zapovjedi Božje mi čuvaju život, čuvaju me od grijeha, a čovjek ima slobodu i on se odlučuje.

Danas je lako izreći psovku, uvredu , ali izreći riječ volim te, trebam te, važna si u mom životu kao da se malo stidimo tih dubokih osjećaja da ih priopčimo drugome.
Nitko nas ne uči da je potrebno biti pošten i čestit, pravedan i odgovoran.
Tko tako danas odgaja mladi naraštaj.
Da li se u obitelji spominju te moralne-etičke vrijednosti?

Želimo li sklad u braku, obitelji, moramo početi od sebe.
Ja se moram odlučiti za te vrijednosti, i primjerom ih posredovati svojoj djeci.
Primjer je jači od riječi, a riječ treba pratiti primjer.
Mi često govorimo a da to ne činimo.
Djeca trebaju uzor vlastitih roditelja.
Djeca u pubertetu se razočaraju u svojim roditeljima kad vide da su im roditelji jedno govorili, a drugo su sami činili. Tada roditelj gubi autoritet.
Ako roditelj nije primjer, nema na čemu graditi autoritet.
Autoritet nikad nije djetetu prisila, diktat, da mu strah ulijevaju.
Slušam kako ljudi govore On je autoritet- svi ga se boje.
To nije autoritet.To je tiranija.
Autoritet je onaj za kojim želiš ići i želiš ga slijediti, koji ti je uzor i primjer.To su pravi autoriteti.
Ja mogu reći za Isusa da mi je najveći autoritet u životu.
On ljubi čovjeka, daje mu slobodu, poštuje ga i primjerom mu pokazuje kako.
Nigdje ne prisiljava. Nigdje nema rijeći moraš i trebaš.
Ako hočeš i ti tako čini.Pođi za mnom.
Sv.Pavao kaže Biti mi je ovdje da rastem do punine Kristove.
Do punine tog savršenstva.
Kažemo da je čovjek biće u projektu, nedovršen je.On je ovdje na usavršavanju.

Uvijek vidimo da u drugome nešto ne valja, ali sebe nikad ne preispitujemo.
Ja ne mogu promjeniti drugog.
Ja nemam nikakvog instrumenta kojim ću promjeniti drugoga, ali pitam se da li imam pravo kad taj drugi ima slobodnu volju.
Ono što ja mogu, mogu sebe mjenjati.
Mogu donositi odluke da se uz pomoć Isusovu mjenjam, da ja budem bolji čovjek.
Da za komadić moje dobrote, moga poštenja svijet bude bolji.
Meni moji ukućani prigovaraju u mnogočemu , ali naučila sam da se više ne branim , nego da ih slušam i razmatram u sebi da li su u pravu , i reći ću vam - često su u pravu.
Ja ne mogu reći drugome da nije u pravu , kad on ima taj doživljaj mene.
Ja ne mogu negirati tuđi doživljaj.
Ja se moram pitati da li sam ispravno postupila ili nisam, pa stati pred Boga i reći oprosti i bližnjem reći oprosti.
Moj brak prije svega ovisi o tome kakav sam ja prema svome mužu i svojoj djeci, tek je drugotno kakvi su oni prema meni.
Da bi svijet bio bolji ovisi o komadiću moje dobrote, jer nemam ni instrumenta kojim bi upravljala drugima ili ih promjenila, ali svojom dobrotom, ljubavlju, praštanjem i bližnji može biti inficiran.
Samo tako možemo utjecati na druge.

Kako mi komuniciramo u braku, obitelji?
Imamo li vremena jedni za druge?
Da li mi samo gledamo televizor, da li je svatko u svojoj sobi za kompjutorom, kada sam zadnji put pitala svoje djete kako ti je? Jesi li sretan? Jesi li doživio nešto lijepo u školi?
Mi obično pitamo Jesi li bio dobar, jesi slušao. jesi dobio jedinicu.
Idemo ih pitati o njihovim osjećajima.
Kada sam zadnji put pitala svog muža Je li ti dobro sa mnom? Jesi li sretan uz mene?
Kada sam svome mužu rekla Volim te?
Ljudi dođu u neke godine i misle da je to glupo govoriti.
Ako imamo krizu u braku nerazumjevanje, idemo se pitati zašto je ne ljubim i zašto me on ne ljubi.
Što se to dogodilo?
Ako smo u početku ušli zaljubljeno u brak, bili smo spremni sve učiniti jedan za drugoga, što se to tijekom godina dogodilo?
Ljubav nije nešto što se samo po sebi razumije.
Ljubav je rad na sebi i rad na međusobnim odnosima.
Sjeti se da je ljubav poput dragocjenog bisera kojeg je grijeh prekrio, smeće života ga je prekrilo.

Grijeh koji te razdvaja od muža, zamoli Isusa da ga veže krvlju svojom i zamoli ga da ti ranu iscjeli, iz kojih ranjavamo jedni druge.To bi trebao biti svakodnevni posao.
Isus kaže Bez mene ništa ne možeš učiniti.
Trebamo naučiti hodati s Isusom.Trebamo ga uključiti u naš život 24 sata.
A da bi Isus moje rane iscjelio, potrebno je uči u njegov mentalitet, poistovjetiti se s njegovom logikom i načinom razmišljanja.
Dakle , što je potebno?
Potrebno je oprostiti.
Potrebno je htjeti oprostiti i tražiti oproštenje.
Priznati pred Isusom da smo slabi, da smo ranjivi, da smo uvredljivi.
Ali priznati da i mi ranjavamo svoje bližnje, da se često ponašamo kao oni, a mi ih u tome osuđujemo, to znači da i osuđujemo sami sebe.
Odluka je važna da želimo oprostiti.
Tada Bog daje snagu da možemo oprostiti i primiti oproštenje.
To je put oslobođenja od negativnih misli, negativnih govora.
To je put koji nas osposobljava za milosrđe, za sućutnu ljubav.Suobličuje nas Isusu.
Tko kaže da je njegov, mora živjeti kao i on ( 1 Ivanova posl.)

Idemo u duhu mužu, djeci, onome tko te je povrijedio ili te nije ljubio, protiv koga nešto imaš.
Idi u duhu svom bračnom drugu i zamoli ga da ti oprosti sve što protiv tebe ima.
Idi s Isusom.
Zamoli ga da ti oprosti sve što ima protiv tebe, zašto se na tebe ljuti.
Možda si mu nanijela nepravdu ili uvredu?
Zamoli ga da ti oprosti što ga ne razumiješ.
Što si ga zanemarila, što svatko gleda svoje dobro a ne dobro bližnjega i zamoli Isusa da ti i on oprosti.
A onda u duhu se obrati toj osobi, i ti oprosti njoj.
I ja tebi opraštam što ti mene ne razumiješ , što me vrijeđaš, što me ne ljubiš.
Oprosti do kraja.To je put oslobođenja.
A onda ga zavoli.Donesi odluku da češ ga ljubiti.
Sjeti se kad ste bili zaljubljeni.
Prihvati svog muža.
I predaj ga Isusu, predaj samog sebe, predaj svoj brak, svoju djecu.
I zamoli Isusa da vas ispuni silom i snagom Duha Svetoga.
Prihvati sa zahvalnošću djecu koju imaš, ona nisu tvoja.
Ona su Božja djeca koja kroz nas dolaze ali nama ne pripadaju.
Ona imaju svoj put i na tom putu im je potrebna ljubav, povjerenje, poštovanje, kako bi došli do iskustva da su vrijedni u sebi.
Zazivaj Božji blagoslov na svog muža, svoju djecu.
Na ljude kojima si okružen i koje svakodnevno susrećeš.
Zahvaljuj Bogu što ti je dao muža, djete.
Zahvaljuj mu što unosi sklad u vaše odnose.
Zahvaljuj mu što ti rane liječi.
Zahvaljuj mu što ti je otkrio put ljubavi, što ti je otkrio da do cjelovitosti svoga bića samo dolaziš u odnosu s njim, ne oslanjajući se na ljude ni na svoje bližnje.

Važan je govor kojim komuniciramo.
On mora uvijek biti pozitivan.
Važne su misli koje mislimo jer one utiču na našu vjeru.
Naše misli oblikuju našu vjeru.
To je jedno, da pazimo na taj govor, da se nikada ne damo uvući u svađu.
Čovjek nikada ne bi smio ići u neki odnos s drugim čovjekom bez Isusa.

Smisao braka je ljubav, a posljedica te ljubavi je rađanje djece.
Vrlo je važno da u brak ne ulaze roditelji.
Brak se tiče samo muža i žene.
On se čak ne tiče ni djece.
Djeca , muž i žena su obitelj.
Brak su samo muž i žena, najintimnija zajednica dvoje ljudi.
Brak je uvažavanje različitosti.To je obogaćenje.

Oprostiti svom bližnjem.
Svaki dan se pitati da li nešto imam protiv svog bližnjega.
Nikad ne ostaviti nerazješenu situaciju.
Neka sunce ne zađe nad vašom srdžbom.
Ne otići na spavanje a da se niste pomirili.
Nemojte nikada zašutjeti i prekinuti odnos.
Moliti Isusa da nam iscjeli rane koje smo jedni drugome zadali.