Hagioterapija Molitva Tomislav Ivančić Vjeronauk

Prošli put smo učili kako se dizati na duhovnu razinu.
Postaviti si pitanje Tko sam zapravo ja ?
Jesam li ja plod samo mojih roditelja ili jesam li ja samo tijelo koje odlazi u grob.
Da li u meni sve ovisi o tome da li jedem ili pijem ili spavam.
Zašto Isus kaže jedan je vaš Otac , onaj na Nebesima.
Nikoga ne zovite Ocem.
Probajte se samo sjetiti da je u svakoj stanici vašeg tijela duhovna dimenzija.
To je sam Bog u tebi.
Ima neko među nama koga ne poznajemo,koga ne vidimo tjelesnim očima, ali očima duše se neizmjerno dobro vidi.
To je moj Isus iz Nazareta,ja sam ga doveo ovdje.
Mi kršćani vjerujemo u povjesnog Boga, koji se u Isusu iz Nazareta objavio,došao na Zemlju, postao čovjekom kao mi.
Isuse, i ti si čovjek.
Ti znaš što znači jesti, piti, zarađivati, biti krivo optužen.
Pokušaj reći Bogu Hvala ti što si mislio da je dobro da ja postojim.
Sjeti se Bog je tebi dao tebe.
Ti možeš sebe uništiti , možeš sebe grijesima i zlom razoriti, a možeš mu večeras reći Hvala ti , prihvačam.
Napraviću nešto dobro od toga što si mi dao.
Onda pogledaj, Da li sebe voliš?
Što mrziš na sebi?
Priznaj.
Večeras se zavoli.
Mene je Bog ovakvoga htio.
Recite svojim nogama Volim vas.
Hvala vam moje ruke, oči.
Sjeti se kako se zoveš.
Pokušaj večeras biti ponosan na sebe.
Nemoj prosuđivati sebe izvana.
Ti se mjenjaš izvana, ali ti si iznutra uvijek isti – veličanstveni , Božji.
Zato odbaci sve negativno.
Neću više misliti zlo, neću govoriti zlo, neću se odlučivati za zlo.

Sjetite se što nam je Hagioterapija donjela,kad kaže koja je temeljna bolest od koje svaki čovjek boluje, a to je uvijek pitanje Tko sam ja?
Odakle sam došao na zemlju?
Zašto moram patiti ?
Zašto moram tu živjeti ?
Zašto moram umrjeti ?
Zar zbilja postoji Bog?
A što ako ga nema?
Na ta pitanja nema odgovora ako ne počnemo duhovnu dimenziju obrađivati.
Psihologija i znanost tu nema šta reći.
Religije nemaju tu šta reći.
Zašto ti moraš umrijeti?
Kamo ideš sa smrću?
Zašto te nitko ne može spasiti kraj svih liječnika, klinika.
Zašto moraš stariti?
Sadašnje stanje naše nema odgovora na ta najteža pitanja.
To je najteža bolest, zovemo je u hagioterapiji egzistencijalna bolest.
Egzistencijalni filozofi su zaključili da je najbolje se ubiti kao kad muha u flaši traži izlaz.
Nema izlaza.
Najbolje je muhu pritisnuti pa ubiti da se ne muči.
Vjernici kršćani kažu Ima Boga i prave se kao da su sigurni.
Ateisti kažu nema Boga i prave se kao da su sigurni.
Ni jedni ni drugi nemaju pravo.Zašto?
Jer ne traže na pravi način kako se Boga može vidjeti.
Čime ti vidiš svoju misao?
Čime ti vidiš dobrotu?
Čime ti vidiš ljubav svoje majke?
I sad kad ti je možda umrla majka , čime ti vidiš ljubav svoje majke?
Čime ti vidiš mržnju i zlo?
Što je to misao?
Mi ne možemo razmišljati da nema neke slike.
Mislimo da je misao što ti sebi zamisliš.
Misliš da je misao to da kao oblačić izađe iz tvoga mozga.
Mozak ne kreira misli.
Mozak je samo kompjutor.
Opet ni duša sama ne kreira misao.
Tko onda?
Duša i mozak zajedno?

Stalno mislimo da imamo rješene probleme.
Imamo rješenu svoju egzistenciju.
Imam stančić, dobar auto, več sam našao djevojku, oženiću se.
Ja sam nekako zbrinut.
Onda o tome kaže jedan veliki svečenik Filip Neri.
Došao mu je čovjek i kaže Filipe, maturirao sam.
Krasno i što sad?
I sad ću upisati filozofiju.
Krasno i što češ biti?
Bit ću profesor.
I što onda?
Onda ću se oženiti.
I što onda?
Onda ću imati djecu.
I što onda?
Onda ću raditi u školi.
I što onda?
Onda ću ostarjeti.
I što onda?
Onda je zastao.
Što onda, kaže Filip Neri.
Onda ću umrjeti.
I? Gdje si bio,šta si radio? Što je zapravo život?

Kolika je ljepota, što uvijek imam nekoga ko me čeka.
Kraj ljudi si uvijek sam.
Šta ko zna tvoju muku?
Teško je biti čovjek.
I kad sjednete na to temeljno egzistencijalno pitanje, tad kreće sve.
Tko sam ja ?
I što je meni u životu važno?
Što vrijedi to što imaš puni stol, puni ormar.
Odjednom te zaboli glava, želudac.
Odjedanput liječnik kaže imate rak, imate 3 mjeseca života.
Joj. A tvoje haljine, cipele.
Sjetite se što je zapravo u životu važno?

Ovo je bila prva bolest u hagioterapiji, egzistencijalna bolest.

Druga bolest je bazična.
Tužimo se , roditelji me nisu voljeli.
Roditelji me nisu htjeli.
A mene je mama napustila.
Svi se tužimo na roditelje, a oni uopće nisu bitni.
Oni su samo znakovi jedne druge ljubavi.
Naša iskustva u hagioterapiji su ova.
Kad nam dođe čovjek od 30,40 g ili više.
Da neznam koliko ja pokazujem ljubav kao čovjek prema njima.
Ništa.
Ljudska ljubav je premalena da bi rješila bazičnu bolest u svakom čovjeku,
A to znači neljubljenost ili manjak sigurnosti ili ljubljenosti.
Pronašao sam samo jedan izlaz.
Kada ga spojimo s Bogom, Bog je tebe htio, želio, kad se on tu zakači, izlazi iz svih depresija.
Odjedanput ti se nasmije.
U svakome od nas postoji ta dimenzija, koju kad samo malo čovjeku posvjestiš, pa ga spojiš sa Svemogućim, stvari se rješavaju.
Jer svatko je od nas rijeka koja teče iz istog izvora.

SEMINARI